Prezivjeti vezu
a gdje je snaga????
analiza...majka svih komplikacija
i bas kad sam napisala cijeli post...nekim cudom bivao je u potpunosti obrisan, da li je to znak da ga ne napisem....sigurno...ali svejedno cekam neku poruku, ili bilo koji signal da znam da mu prodjem kroz glavu, pa makar i na trenutak....ali...when the phone doesn't ring I know it's you...
proganja me misao o njemu, mom Mr. X-u jos od ljeta....intenzivno razmisljam o njemu i onih par puta sta smo se culi uistinu je probudilo zivot u meni....probudilo je uspavane leptirice, trnce, lupanje srca, ludo kolanje krvi....razmisljam o njemu i znam da ne smijem u njemu vidjeti nista nego samo prolaznu avanturu jer on samo i treba avanturu..uziva u zenskoj paznji koje ima u izobilju, zato mu se ne javljam...ne zelim biti jos jedna od onih koji plaze po njemu...on mi se javi s vremena na vrijeme, i vjerujem da ceka da ja rijesim svoju zivotnu situaciju...ali hipotetski pricano, da ja zavrsim sa svim ovim ovdje, preselim se u njegov grad jer mi je to jedina solucija da nadjem posao....pitam se da li bi se u nasem odnosu ista promjenilo? naravno da ja sve te promjene ne bi napravila radi njega...ja bi te promjene napravila prvenstveno radi sebe...zelim krenuti u taj solo zivot, suvremene i neovisne zene, koja je u 10 godina suzivota naucila mnogo toga o zajednickom zivotu...ali taj solo zivot me plasi, sto ako budem nesretna i sama....nisam naucila...od 18 godine zivim s mojim "dragim"...osjecala sam sigurnost kakvu takvu, bilo nas je dvoje i u dobru i u zlu...i sad napustit sve to...napustit financijsku sigurnost, stan u lijepom kvartu, putovanja....jednostavno sve to ostaviti i otici...zato sto ne osjecam vise da je ova veza ono sto me usrecuje, da bi otisla u drugi grad i prozivjela neprozivljenu mladost, da bi krpala se kako znam i umijem...i na kraju krajeva da bi opet osjetila leptirice....pa mislim da je to dovoljno dobar razlog za krenuti naprijed...i iskreno vjerujem da bi mi u pojedinim trenucima bilo tesko, ali treba staviti i benefite na drugu stranu, sto bi s time dobila??? pa mozda samo vjerniju i vecu sliku o sebi samoj...aaa nije li to dovoljno??? mozda je mozda nije...jednostavno ne znam
whoever you are
trazim izlaz...trazim nacin za bijeg...juce sam mu po stoti puta rekla da ne podnosim njegovu fizicku blizinu, da ne mogu podnjeti njegove dodire, a jos manje poljupce...zali se jer se nismo seksali vec 2 mjeseca, i ne shvaca da ja jednostavno ne mogu ni pomisliti na sex s njim...da, trebam sex i mastam o seksu, mastam o dodirima i poljupcima, mastam o orgazmu....mastam...ali glavni akter nije on, glavni akter je samo objekt moje pozude....glavni akter je osoba koja ne postoji, glavni akter je netko za kim zudim, koga cekam i kome se radujem....taj nema ni lice ni ime, ali znam da postoji...
27.09.2012. u 18:23 | 0 Komentara | Print | # | ^kad jednostavno ne ide
jucer je bio sretan, htio je da izadjemo vani, negdje prosetamo, popijemo cugu i pravimo se da smo zaljubljeni i da se volimo...pristala sam i da izasli smo....ali "romanticni" izlazak se brzo pretvorio u "romanticnu" realnost....nakon niti sat vremena provedenih zajedno krenula je bujica rijeci, opet svadja, voznja u blazenoj tisini, i pogledi u daljinu...on se trudi, ali iz mene sipa otrov...jednostavno sam se valjda nakon toliko godina napunila boli, patnje i nezadovoljstva da sada to jednostavno izlazi iz mene kroz sve moguce nacine s jedinim ciljem da se istresem, da ga povrijedim i da tako nekako valjda nahranim dusu....godinama sam trpila tu njegovu samovolju, slobodu za vrijedjanjem i govorenjem svega i svacega...i sada jednostavno mu to sve kao bumerang vracam....nije to neko planirano ponasanje, to je nesto sto izlazi iz mene nesvjesno ili podsvjesno....ali do kad ovako??? morat cu mu sve to rec i objasniti....ima pravo znati zasto se nasmjeseni andjeo pretvorio u borbenog bika, ljutog i bijesnog....morat cu mu objasniti o kapi koja je prelila casu.....
odluci se viseeeee
nista ne razumijem...vise nemam onaj jaki poriv za bijegom, zasto? sto me sad sputava da odem kada sam bila nekako na cisto sa sobom da to uistinu zelim? da li je to sazaljenje? da li je to zbog ljubavi? da li je to zbog neizvjesne buducnosti? ne razumijem vise nista...volila bi se ili pomiriti s cinjenicom da sam tu s njim, ili poduzeti korake i to rijesiti....ne zelim vise ovu nedorecenu situaciju, ne zelim znati da ne znam na cemu sam...jedina osoba koja to moze rijesiti sam ja sama, a ja sam taaaaako neodlucna da vise samoj sebi idem na zivce...bojim se otici a ne zelim ostati....ima li gore kombinacije???
Now and then I think of all the times you screwed me over...
grozna sam i osjecam se grozno...neiskrena sam i lazljiva....dajem mu laznu nadu u bolje sutra, a u sebi bjezim glavom bez obzira....razvijam 2 licnosti paralelno...jedna koja se neiskreno smjeska i ima Oskarovsku ulogu, a druga je ona koja bjezi, ona koja je ranjiva i ona kojoj je od svega lose....zasto se ne mogu suociti s istinom? zasto mu jednostavno ne objasnim da ovo vise nije to i da smo dosli do tocke di popravka vise nema...popravni su odavno zavrsili...popravni nikad nista nisu ni popravili...on se vjecno prisjeca naseg pocetka i lijepih trenutaka, a meni se u glavi samo vrte uvrede i teske rijeci, svadje, prepirke, slomovi....on zeli zakopati proslost, a meni proslost projicira sadasnjost...meni je proslost tu, nije zakopana, dapace prilicno ziva i opipljiva....kako onda krenuti naprijed? ocigledno nikako...zapeli smo u neko cudno gibanje stvari...zapeli smo u zivi pijesak i ne mozemo se iskobeljati, jednostavno ne ide....pa sta nije onda jednostavnije to sve pustiti nego se i dalje koprcati a nemamo vise snage, umorni smo??? jednostavno vise mi nista nema smisla.......
Now and then I think of all the times you screwed me over
But had me believin it was always something that I'd done
But I don't wanna live that way
Reading into every word you say
You said that you could let it go
And I wouldn't catch you hung up on somebody that you used to know-oh-oh 21.09.2012. u 11:54 | 0 Komentara | Print | # | ^
znaci ovo je tren....
znaci ovo je tren kad sve tudje mi izgleda slatko...i kad sve ono sto volim na njemu vise ne volim...znaci ovo je tren kad shvatis da je ljubav na nekoj drugoj adresi, kad shvatis da su dani ponosa i slave zaboravljeni, kad shvatis da vise niste jedna dusa...ovo je tren kad otvaras oci i kazes trebam krenuti dalje....kad gledas stvari po stanu i razvrstavas sto je moje a sto nije....kad dijelis ono sto smo zajedno stvarali na pola, cetvrtine, petine....kad seciras svaku sekundu u potrazi za odgovorom na pitanje zasto....ovo je tren kada nema vise ni tuge ni boli samo tupi osjecaj praznine...ovo je tren kada se pogledas u ogledalo i gledas neznanca...ovo je tren kad svi planovi za buducnost padaju u vodu....kad vise nemas plan za buducnost....ovo je tren kad osjecas da ti drhti tlo pod nogama, ali nemas ni snagu ni moc zaustaviti to podrhtavanje...ovo je tren kad svaki trenutak shvacas kao gubitak vremena jer ide u bespovrat a potrosen je na nista.....ovo je tren kada fizicka blizina osobe koju si nekada obozavao se pretovi u psiho-fizicku torturu...znaci ovo je tren kada smo dosli do zida kojeg je nemoguce preskociti i zaobici...ovo je tren kada treba shvatiti da je kraj
trenutak istine
osjecam se uzasno...zivimo ko cimeri, nema vise zajednickih momenata, nema vise zajednickog dorucka, nema vise smijanja nicemu, nema vise onog osjecaja....spavamo u istom krevetu bjezeci jedan od drugoga, zivimo u istom stanu cekajuci trenutak da netko prvi izadje, razgovaramo o stvarima o kojima moramo, a sala nastaje samo u izuzetno rijetkim momentima....za vrijeme rucka pogledi su upuceni negdje u daljinu, vecera je samostalni proces zadovoljavanja elementarne potrebe za hranom, a sreca zivi na nekoj drugoj adresi...mama me pita zasto si jos tu? ne znam, tesko je zatvorit tu stranicu i okrenuti se necemu kompletno novome, u strahu sam od nepoznatog, u strahu sam od samoce...nakon 10 godina ljubavi, nakon 10 godina sala i zadirkivanja, nakon 10 godina svadja i mirenja, nakon 10 dugih godina....razmisljam o svom samostalnom zivotu, i u glavi mi ne izgleda lose, ali zasto sam toliko staticna..zasto??? ne razumijem ni samu sebe kako to da drugima objasnim...da li je to ljubav, ili strah? da li je to navika ili nesto sasvim trece....sta god da je nemam iskreni osmjeh na usnama...nemam nikakav osmjeh a ne iskreni...sve je tako nekako prohujalo s vihorom...predugo je izvoljevao, nametao moc, predugo je govorio rijeci koje "nije mislio" ali ih je kontinuirano ponavljao, predugo me je gurao od sebe, i sad me je gurnuo daleko jos dalje....ja se trgam, pokusavam se ili prepustiti sili i pustiti da me odnese u nepoznato, ili se boriti i vratiti na staro...ali sto mi to nosi? da li sam u stanju zaboraviti i oprostiti sve sto se dogodilo i jednostavno s dignutom glavom krenuti dalje??? mislim da ne, mislim da sam predugo i prejako povrijedena da bi pristala na tako nesto, ali ne pristajem ni na odlazak....koja kontradiktornost i koja neodlucnost...kao da cekam da netko drugi odluci umjesto mene...kao da cekam njegov prvi korak, jer uvijek je vrijedilo pravilo da je lakse biti ostavljen nego ostaviti...bojim se kajanja, i boli...bojim se da ce mi poceti faliti a da ce sve otici u nepovrat, bojim se da cu ostati sama....bojim se jednostavno se bojim...i evo upravo sad sam shvatila da je taj strah jedan od najvecih razloga zasto sam tu, u totalno nesretnoj vezi, u losim emocijama koje se fizicki osjecaju toliko jako da ih se moze rezati nozem...znaci strah....koja sam ja kukavica, morat cu napustiti ovo gnijezdo, kako da spozam novo i bolje, kad trunem u ovome i ne micem se ni naprijed ni natrag...dakle kukavica, to sam ja.....lako je glumiti snagu pred drugima, ali istina je tu cim se pogledas u ogledalo....tu mi je nesredjeno, a ako se vratim kuci tamo je jos nesredjenije, istina je da mi se ne vraca kuci, ali morat cu, jer nemam gdje, odlaskom od njega ostajem bez posla, bez financija, bez neke sigurnosti...dakle, drze me strah i financijska nesigurnost u buducnosti....ok napredujem, laganim ali sigurnim korakom...kako je lako, tipkovnica trpi sve, i ruzne rijeci, i strahove...ne smije ti se, nego osluskuje tvoje prste i ceka sto ces slijedece napisati....nekad je tako puno lakse nego pricati s nekim, nekada smo dovoljni sami sebi, nekada je sve naizgled bolje nego sto je, nekada smo samo naizgled izgubljeni a zapravo na pravom putu, nekad je pravi put upravo pod nasim nogama a da ga nismo ni svjesni....cudni su putevi gospodnji....
znaci ovo je tren kada sve ono sto volim na njoj vise ne volim...
Cisto onako....
Neko je upitao jednog mudraca za značenje Žene.
Odgovor je bio:
"Ona je poput površine stakla, prozirna tako da vidiš njenu unutrašnjost.
Što više nježno brišeš, više će zasjati. Možeš vidjeti svoj odraz na njemu, kao da čuva sliku tebe u sebi. Ako ga nekada slomiš, bit će ti jako teško prikupiti razbijene komade. Iako si ih sve prikupio, nećeš ih sklopiti kao što su bili. Uvijek će biti unakaženo. Svaki put kad prođeš rukom kuda je lomljeno, povrijedićeš svoju ruku."
